20
22
23
24
25
26
27
28
19
Evanđelje po Mateju
Poglavlje 12
1 Trganje klasja u subotu
U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. 2 Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« 3 On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? 4 Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? 5 Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? 6 A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! 7 I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. 8 Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«
9 Ozdravljenje u subotu
Otišavši odande, dođe u njihovu sinagogu, 10 kad gle čovjeka s usahlom rukom. A oni upitaše Isusa da bi ga mogli optužiti: »Je li dopušteno subotom liječiti?« 11 On im reče: »Tko to od vas jedinu ovcu koju ima ne bi subotom prihvatio i izvadio kad bi mu upala u jamu? 12 A koliko je čovjek vredniji od ovce! Tako, slobodno je subotom činiti dobro!«
13 Tada reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On je ispruži, i – ruka mu zdrava kao i druga! 14 A farizeji iziđoše i održaše vijećanje protiv njega, kako da ga pogube.
15 Isus »Sluga Jahvin«
Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi 16 i poprijeti im da ga ne prokazuju – 17 da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku:
18 Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah:
mog ljubimca, miljenika duše moje!
Stavit ću Duha svoga na njega:
naviještat će pravo narodima;
19 preti se neće, neće bučiti,
glas mu se neće čuti po trgovima;
20 trske stučene prelomiti neće,
stijenja što tek tinja neće ugasiti –
sve dok do pobjede ne izvede pravo.
21 Ime njegovo nada je narodima!
22 Odakle Isusu snaga
Tada mu donesoše opsjednuta, slijepa i nijema. I ozdravi ga te njemak progovori i progleda. 23 I sve ono mnoštvo zapanjeno govoraše: »Da ovo nije Sin Davidov?« 24 A farizeji čuvši to rekoše: »Ne može ovaj izgoniti đavle osim po Beelzebulu, poglavici đavolskom.«
25 A on, znajući njihove misli, reče im: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati. 26 Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen. Kako će dakle opstati kraljevstvo njegovo? 27 I ako ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih sinovi vaši izgone? Zato će vam oni biti suci. 28 Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.«
29 »Ili kako bi tko mogao ući u kuću jakoga i oplijeniti mu pokućstvo ako prije ne sveže jakoga? Tada će mu kuću oplijeniti.«
30 »Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa.«
31 Grijeh protiv istine
»Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. 32 I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.«
33 »Iz obilja srca usta govore«
»Ili uzmite: dobro stablo i plod mu je dobar. Ili uzmite: trulo stablo i plod mu je truo. Ta po plodu se stablo poznaje. 34 Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! 35 Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. 36 A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. 37 Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.«
38 Znak Jonin
Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« 39 A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. 40 Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. 41 Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! 42 Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!«
43 Ponovni pad
»A kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja, ali ne nalazi! 44 Tada rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’ I došavši, nađe je praznu, pometenu i uređenu. 45 Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude s onim čovjekom gore nego na početku. Tako će biti i s ovim opakim naraštajem.«
46 Prava rodbina Isusova
Dok on još govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. 47 Reče mu netko: »Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.« 48 Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« 49 I pruži ruku prema učenicima: »Evo«, reče, »majke moje i braće moje! 50 Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«
12:2 nije dopušteno činiti subotom: Farizeji optužuju učenike za kršenje Izl 34:21, koji zabranjuje žetvu na subotu. Iako Pnz 23:25 razlikuje branje klasa od žetve, farizeji su, strogo tumačeći zabranu iz Izlaska, zabranili čak i branje klasa.
Alegorijski: Kristov prolazak kroz polje označava Njegov dolazak u svijet kroz Utjelovljenje. Zrela pšenica predstavlja žetvu duša spremnih povjerovati Evanđelju i biti sabrane u Crkvu od strane gladnih učenika.
12:3 Niste li čitali: Isus ovim pitanjem ponižava intelektualni ponos farizeja. Koristi ga kako bi ponizio učene vođe koji nemaju dječje vjere (12:5; 19:4; 21:16.42; 22:31). Isus povlači paralelu između 1 Sam 21:1-6 i vlastite situacije. Kao što su Davidovi prijatelji bili gladni (12:1), tako su i učenici; kao što je David bio nasljednik ujedinjenog Izraela, tako je i Isus Davidov sin. Time implicira da bi, ako su Njegovi učenici sagriješili, onda i David bio kriv—a takav zaključak nigdje ne postoji u Starom zavjetu. Ovo je prvi temelj Isusova odgovora farizejima.
12:5 krše subotu: "Krše subotu": Levitski svećenici radili su svake subote, mijenjajući prinesene kruhove u Hramu (Lev 24:5-9) i prinoseći žrtve (Br 28:9-10). Ipak, nisu bili krivi za grijeh (KKC 582, 2173).
12:6 veće od Hrama: Jeruzalemski Hram bio je veličanstven jer je u njemu prebivala Božja prisutnost među narodom. Božja prisutnost u Isusu, Božjem Sinu, nadilazi prisutnost u Hramu (1:23). Zemaljsko svetište tako je predoznačilo Božju prisutnost u svijetu kroz Krista. Novi zavjet na drugim mjestima uspoređuje Kristovo čovještvo s tabernakulom u pustinji (Iv 1:14) i Hramom (Iv 2:19-21) (KKC 590).
12:7 Milosrđe mi je milo: Citat iz Hoš 6:6. Isus je ranije izazvao farizeje da prouče i shvate značenje ove izjave (9:13), a Hošeine riječi ovdje dovršavaju Njegovu obranu protiv njih. Isusova logika je sljedeća:
(1) Milosrđe je važnije od hramskih propisa (12:3-4)
(2) Hramski propisi imaju prednost pred subotom (12:5);
(3) Dakle, milosrđe je važnije od subote (KKC 2100).
12:9-14: Isus potvrđuje svoje gospodstvo nad subotom (12:8). Budući da je subota određena za čovjekovo dobro, činjenje dobrih djela na taj dan ne može biti protuzakonito. Ako su farizeji spremni spasiti jedno od svoje stoke, trebali bi biti još spremniji pomoći hromom čovjeku na isti dan. Ukratko, subota zabranjuje ropske poslove, ali ne i djela milosrđa.
12:14 održaše vijećanje: Farizejska zavjera označava njihovo potpuno odbacivanje Isusa.
12:18-21: Citat iz Iz 42:1-4. Otac upućuje na isti odlomak prilikom Isusova krštenja (3:17). Riječ "sluga" (grč. pais) može se prevesti i kao "sin". Matej citira Izaiju iz tri razloga:
(1) Sažima njegov prikaz Krista: Isus je Očev ljubljeni Sin (3:17; 4:3; 11:25-27) i Gospodinov Sluga (8:17; 11,5), pomazan Duhom (3:16), koji donosi Božju milost poganima (8:5-13).
(2) Ovaj citat se ispunjava kada se Isus povlači od neprijatelja i služi malenima (12:20)—ne traži javno priznanje (12:16; 12:19).
(3) Unaprijed povezuje Isusova istjerivanja zloduha s moći Duha Svetoga (12:28) (KKC 713).
12:23 ...Sin Davidov?: Pitanje odražava židovsku tradiciju da je kralj Salomon, Davidov sin, bio obdaren moći istjerivanja zloduha (usp. Mudr 7:20). Očekivalo se da će slično moći i Davidov Mesija.
12:24 osim po Beelzebulu: Farizejska duhovna sljepoća vodi ih u bogohulu—oni Isusa smatraju suradnikom Sotone (KKC 574).
12:25-26: Isus koristi slike kraljevstva, grada i kuće kao skrivene aluzije na Jeruzalem i Hram. Do Isusova vremena Jeruzalem je dosegao duhovnu krizu. Dugo poznat kao Sveti Grad, sada je postao središte đavolskog otpora Isusu, a njegovo vodstvo bilo je potpuno protivno Kraljevstvu nebeskom. Čak je i Hram već tada bio "napušten i pust" (23:38). Farizejska zavjera (12:14) razotkriva ih kao nesvjesne suradnike i predstavnike Sotonskog kraljevstva. Isusovim razapinjanjem moć Sotone konačno je slomljena—a to će kasnije biti potvrđeno pustošenjem Jeruzalema i Hrama 70. godine (12:29) (KKC 550).
12:31 bogohulstvo protiv Duha: To jest, grijeh pripisivanja Božjeg djela Sotoni. To je svjesna i tvrdokorna duhovna sljepoća koja odvraća grešnika od Božjeg milosrđa i vodi do konačne nepokajanosti. Onaj tko huli na Duha Svetoga ne može primiti oproštenje jer odbija pokajati se i tražiti oprost. Upravo taj grijeh počinili su farizeji u 12:24 (KKC 1864).
12:36 svaku bezrazložnu riječ: Izgovorene uvrede prizivaju Božji sud (5:21-26). Novi zavjet često ističe da su ogovaranje, klevetanje i laži ozbiljni grijesi, nespojivi sa svetošću i čistoćom govora (2 Kor 12:20; Ef 4:25-32; Jak 3:1-12).
12:41 više od Jone: Isusovo učenje (16:4) i iskustva (8:23-27) podsjećaju na službu proroka Jone. Jona predoznačuje Isusa na dva načina:
(1) Njegov boravak od tri dana u utrobi kita nagovještava Isusovo uskrsnuće trećega dana (12:40; 16:21).
(2) On predoznačuje Isusa kao proroka poganima. Kao što je Jona propovijedao u Ninivi u Asiriji (Jon 3:2), tako Isus djeluje među poganima (8:5-13; 15:21-28) i zapovijeda širenje evanđelja po svim narodima (28:19; Lk 24:45-47).
12:42 više od Solomona: Veze između Isusa i kralja Salomona su na drugim mjestima suptilnije (2:11; 12:23; 16:18). Salomon je bio oličenje mudrosti i graditelj Hrama u Starom zavjetu (1 Kr 4:29-34; 5-8). Kao Davidov sin i nasljednik njegova kraljevstva, vladao je nad Izraelom i protegnuo svoju vlast nad drugim narodima (1 Kr 4:20-21). Time je predoznačio Krista kao Davidova sina (1:1), utjelovljenje mudrosti (11:19), novog graditelja Hrama (16:18) i božanskog vladara kako dvanaest plemena Izraela (19:28), tako i svih naroda svijeta (28:19).
12:44-46: Prispodoba o Isusovom naraštaju. Ona se može tumačiti na dva načina:
(1) Kao upozorenje onima koji uživaju koristi Isusove službe, ali ne prihvaćaju njegovu poruku i zahtjeve. Budući da čovjek ne treba biti samo oslobođen zla nego ispunjen Božjom dobrotom, mesijanska djela Isusova trebala bi ljude dovesti do prihvaćanja njegova kraljevstva; inače se nalaze u još goroj situaciji nego prije (2 Pt 2:20-22).
(2) Kontroverza oko istjerivanja demona u prethodnom kontekstu (12:22-29) daje Isusu priliku da istakne nadmoć svoje službe Novga saveza nad Starim, koji su provodili farizeji. Premda farizeji izgone zle duhove („vaši sinovi“ [12:27]), oni ostavljaju prazninu koja pojedince čini ranjivima na još jače napade Sotone. Isus također izgoni demone, ali za razliku od farizeja, on ispunjava vjernike snagom svojega kraljevstva kroz Duha Svetoga (12:28).
12:45 ovim opakim naraštajem: Mnogi u Isusovo vrijeme odbili su svoje naslijeđe – Božje nebesko kraljevstvo. Izraz podsjeća na Ponovljeni zakon 1:35 i opis Izraela u pustinji. Vidjeli su mnoga čudesa tijekom Izlaska, ali nisu vjerovali Bogu. Stoga se Bog zakleo da njihov „zli naraštaj“ nestati u pustinji, odnosno da neće ući u Obećanu zemlju (Br 14:21-23). Isus vidi sličnu situaciju pred sobom: dati farizejima „znak“ (12:38) bilo bi beskorisno; oni mu ionako ne žele vjerovati, nego ga žele „uništiti“ (12:14).
12:46 braće njegove: Novi zavjet često spominje Isusovu braću (13:55; Mk 3:31; 6:3; Lk 8:19; Iv 2:12; 7:3; Dj 1:14; Gal 1:19). No, Crkva uči da je Isusova Majka, Marija, ostala djevica cijeloga života. Takozvana Isusova „braća“ su stoga njegovi rođaci, a ne Marijina djeca.
Četiri dokaza podržavaju ovu crkvenu tradiciju:
(1) Ova braća nikada nisu nazvana Marijinom djecom, dok je Isus izričito nazvan njenim sinom (Iv 2:1; 19:25; Dj 1:14).
(2) Dva spomenuta imena u 27:56, Jakov i Josip, sinovi su druge „Marije“ (Mk 15:40).
(3) Malo je vjerojatno da bi Isus povjerio svoju Majku apostolu Ivanu na križu da je imala druge sinove koji bi se brinuli o njoj (Iv 19:26-27).
(4) Riječ „braća“ (grč. ἀδελφοί, adelphoi) ima šire značenje od rođene braće. Budući da hebrejski jezik nije imao posebnu riječ za „rođaka“, u Bibliji se „braća“ često koristi za šire rodbinske odnose. U grčkom prijevodu Starog zavjeta, „brat“ može označavati gotovo bliskog rođaka (1 Ljet 23:21-22), daljeg srodnika (Pnz 23:7; 2 Kr 10:13-14), ujaka ili nećaka (Post 13:8) ili osobe povezane savezom (2 Sam 1:26; usp. 1 Sam 18:3). Ova se tradicija nastavlja u Novom zavjetu, gdje se „braća“ odnosi na Izraelce (Rim 9:3) ili na kršćane u Novom savezu (Rim 8:29; 12:1; Kol 1:2; Heb 2:11; Jak 1:2; KKC 500).
12:50 volju Oca mojega: Poslušnost Bogu Ocu stvara odnose koji su veći od prirodnih obiteljskih veza.
Iako Isus nije imao biološku braću, njegovi duhovni braća i sestre su posvojena djeca Božja (Rim 8:29; 1 Iv 3:1). Oni su osposobljeni za poslušnost Ocu, kao što je i on bio (usp. Iv 8:29; 1 Iv 3:7-10).
majka: Daleko od toga da umanjuje Marijinu ulogu, Isus otkriva pravu veličinu njezina božanskog majčinstva. Nije bila samo njegova prirodna majka, nego je postala Majka Božja upravo prihvaćanjem Očeve volje (Lk 1:38, 43). Isusova izjava tako još više uzdiže njezin odnos s njim – kako fizički, tako i duhovno (KKC 495).