20
22
23
24
25
26
27
28
19
Evanđelje po Mateju
Poglavlje 4
1 Kušnja u pustinji
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2 I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3 Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4 A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5 Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6 i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«
7 Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8 Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9 pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10 Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«
11 Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
12 Povratak u Galileju i početak javnog djelovanja
A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. 13 Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu 14 da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji:
15 Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva,
Put uz more, s one strane Jordana,
Galileja poganska –
16 narod što je sjedio u tmini
svjetlost vidje veliku;
onima što mrkli kraj smrti obitavahu
svjetlost jarka osvanu.
17 Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!«
18 Četiri prva učenika
Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. 19 I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« 20 Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.
21 Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. 22 Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.
23 Isus poučava i ozdravlja
I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.
24 I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše.
25 Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
4:1-11 Matejeva pripovijest o kušnji prikazuje Isusovu duhovnu pripremu za službu. Ovaj događaj suprotstavlja neposlušnost drevnog Izraela s Isusovom poslušnošću, pri čemu On predstavlja novi Izrael: (1) Izrael i Isus su oboje nazvani Božjim sinom (3:17; Izl 4:22); (2) kušnje Izraela i Isusa prethode krštenju (3:13-17; 1 Kor 10:1-5); (3) Izrael je bio kušan 40 godina, dok je Isus iskušavan
četrdeset dana i četrdeset noći (4:2); (4) Izrael nije prošao svoju kušnju u pustinji, dok Isus pobjeđuje Sotonu kroz poslušnost i poniznost (4:11). Ove paralele potvrđuju Isusova tri odgovora (4:4; 4:7; 4:10) đavlu, uzeta iz Ponovljenog zakona 6-8. Ti tekstovi (Pnz 8:3; 6:16; 6:13) upozoravaju Izraelce na neposlušnost i podsjećaju ih na Božje odredbe u pustinji. Moralno: Isusova pobjeda služi kao primjer kršćanske poslušnosti.
Zemaljski život je poput pustinjske kušnje kroz koju Božji narod prolazi na putu prema nebeskoj zemlji. Tijekom ove kušnje, Bog želi da vjernici nadvladaju napasti svijeta, tijela i đavla. Pobjeda je moguća kroz pokoru i poslušnost Božjoj riječi. Umjesto da traže zemaljski kruh i moć, vjernici trebaju žudjeti za hranom Božje volje i Kristovom poniznošću (11:29; Iv 4:34). Onaj tko uspješno izdrži ovu borbu, zaslužuje nebesku utjehu u društvu anđela (4,11). Crkva nas svake godine tijekom 40 dana korizme podsjeća na ovaj životni poziv.
4:1 iskuša: Nakon što je svjedočio Očevoj izjavi (3:17), Sotona iskušava Isusov identitet kao Sina Božjega. Pokušava ga navesti da prihvati zemaljsku i političku misiju (4:8-9) te ga želi odvratiti od patnje i smrti. Kasnije Isus ukorava Petra nazivajući ga "Sotonom" (16:23) jer odbija prihvatiti put patnje (16:21). Drugi carigradski sabor (553. g.) osudio je stav da je Isus postao bezgriješan tek nakon uskrsnuća (kan. 12). Naprotiv, Krist je božanska Osoba i stoga nikada nije mogao sagriješiti tijekom svoga zemaljskog života (Jak 1:13; 1 Iv 3:5). Nadalje, njegova su iskušenja dolazila isključivo od đavolskih sugestija i nisu imala veze s unutarnjim borbama i poremećenim željama pale ljudske naravi, kakve mi doživljavamo (Jak 1:14-15).
4:6 pisano je: I Isus (4:4; 4:7; 4:10) i Sotona (4:6) citiraju Sveto pismo. Međutim, dok Isus postupa Pismu s poštovanjem i razumijevanjem, Sotona iskrivljuje njegovo značenje. Sotonina upotreba Ps 91:11-12 krši izvorno značenje psalma. Taj psalam potiče na pouzdanje i vjeru u Božju zaštitu, ali ne zagovara iskušavanje Boga. Isusova ispravna interpretacija Pnz 6,16 (4,7) isključuje mogućnost da se Ps 91 izvrće kako bi se opravdalo iskušavanje Boga.
4:12 Galileju: Najsjevernija regija Palestine, smještena iznad Judeje i Samarije. U drevnom Izraelu, Galileja je bila dom nekoliko plemena od dvanaest izraelskih plemena. Nakon vojnih razaranja Asiraca u 8. stoljeću pr. Kr. (2 Kr 15:29), Galileja se većinu svoje povijesti, pa i u novozavjetno doba, upravljala odvojeno od Judeje i Samarije. Iako su neki Židovi živjeli u Galileji u Isusovo vrijeme, mnogi su bili potomci sjevernih izraelskih plemena koji su ondje živjeli zajedno s poganskim doseljenicima. Čak i nakon novozavjetnog razdoblja, židovska Mišna (oko 200. g.) dosljedno Galilejane naziva "Izraelcima", razlikujući ih od južnih "Židova" ili "Judejaca" (10:5-6; Iv 1:47). Isus je odabrao Galileju kao mjesto gdje će obnoviti "izgubljene ovce doma Izraelova" (15:24), ponovno okupiti svoje raspršene učenike (26:31-32) i poslati ih u svjetsko poslanje (28:7; 28:10; 28:16-20).
4:15 Zemlja Zebulunova: Citiranje Izaije 9:1-2 odnosi se na teritorijalnu podjelu dvaju izraelskih plemena, Zebuluna i Naftalija. Budući da su upravo te galilejske regije prve bile opustošene asirskim invazijama između 733. i 732. pr. Kr. (2 Kr 15:29), Isus započinje svoje djelovanje u Galileji kako bi preokrenuo tragedije izraelske povijesti i obnovio dvanaest plemena u Novom savezu (15:24; 19:28; Otk 7:4-8). Izaija predviđa "posljednje vrijeme" (Iz 9:1), kada će Bog vratiti nadu Galileji. Matej to povezuje s Isusovim boravkom u Kafarnaumu (4:13), gradu na sjevernoj obali Galilejskog mora, gdje se susreću teritoriji Zebuluna i Naftalija. Matejev naglasak na Isusovom davidovskom kraljevstvu sugerira da je širi kontekst ovog proročanstva također značajan. Izaija 9:1-2 uvodi Imanuelovo proročanstvo o rođenju novoga kralja koji će sjediti "na prijestolju Davidovu" (Iz 9:7) i vratiti svjetlo nade Galileji (Lk 1:32-33).
4:18-22 ribarima: Uobičajeno galilejsko zanimanje. Matej naglašava brzinu odgovora učenika na Isusov poziv (brzo – 4:20; 4:22). Trojica od njih – Petar, Jakov i Ivan – imali su poseban odnos s njim (17:1; 26:37). Božja milost u Novom savezu nadograđuje, usavršava i uzdiže ljudsku narav. Tako su prirodne vještine ovih ribara uzdignute na novu, duhovnu razinu po milosti, omogućujući im da kao misionari u Crkvi skupljaju duše za Božje kraljevstvo.
4:23 sinagogama: Zgrade za židovsko bogoslužje, molitvu i poučavanje Svetog pisma. Također su služile kao društveni centri u ruralnim selima. Sastanci su se održavali na Šabat (uvečer), a liturgija se usredotočivala na navještaj i tumačenje hebrejskog Svetog pisma. Budući da se sinagoge ne spominju u Starom zavjetu, njihovo podrijetlo nije sasvim jasno. Njihov nastanak mogao bi biti povezan s učilištima u 48 levitskih gradova (Br 35:1-8) ili s povratkom židovskih prognanika iz Babilona u 6. stoljeću pr. Kr. Budući da su židovski muškarci bili obvezni hodočastiti u Jeruzalemski hram samo tri puta godišnje (Pnz 16:16), sinagoga je služila kao dopunsko mjesto za nesakramentalno bogoslužje i poučavanje tijekom ostatka godine.
4:25 Dekapola: Doslovno, "deset gradova". To su pretežno poganski gradovi u Palestini, a većina ih se nalazila istočno od rijeke Jordan. Poznati su po svojoj karakterističnoj helenističkoj (grčkoj) arhitekturi.