Grafit kao Svjedočanstvo o Isusovu Razapinjanu
- Ribar Ljudi
- 28. velj
- 3 min čitanja
Aleksamenov grafit, poznat i kao „bogohulni grafit,” urezan je na zidu jedne sobe u blizini Palatina u Rimu, a danas se čuva u Palatinskom muzeju. Smatra se jednim od najranijih prikaza Isusa Krista. Iako ga je teško precizno datirati, pretpostavlja se da potječe iz otprilike 200. godine. Grafit prikazuje mladića koji iskazuje štovanje razapetom čovjeku s glavom magarca. Ispod crteža nalazi se grčki natpis: "Aleksamen štuje (svog) boga”, što sugerira da je autor grafita želio ismijati kršćanina Aleksamena.
Grafit je otkriven 1857. godine prilikom iskapanja na Palatinu, kada je pronađena zgrada poznata kao Domus Gelotiana. Car Kaligula ju je prvotno kupio kako bi je priključio carskoj palači, no nakon njegove smrti služila je kao Paedagogium, internat za carske paževe. Kasnije je ulica uz koju se nalazila kuća bila ograđena zidom kako bi poduprla proširenja zgrada iznad, čime je ostala zapečaćena stoljećima.
Prikaz i značenje grafita
Slika prikazuje čovjekoliku figuru pričvršćenu na križ s glavom magarca. U gornjem desnom dijelu nalazi se ono što se tumači ili kao grčko slovo ipsilon ili kao tau križ.
Lijevo od slike stoji mladić, koji predstavlja Aleksamena, prikazan kao rimski vojnik ili stražar, s jednom rukom podignutom u gesti koja ukazuje na štovanje.
Ispod križa nalazi se natpis na grubom grčkom: ΑΛΕΞΑΜΕΝΟϹ ϹΕΒΕΤΕ ΘΕΟΝ (Ἀλεξάμενος σέβεται θεόν), što znači „Aleksamen obožava (svog) Boga”. Neki izvori predlažu i prijevod „Aleksamen koji obožava boga” ili slične inačice, ali bitno je da je tekst napisan u svrhu ismijavanja.
U susjednoj prostoriji nalazi se drugi natpis: ΑΛΕξΑΜΕΝΟϹ FIDELIS („Alexamenos fidelis”), što na latinskom znači „Aleksamen je vjeran” ili „Aleksamen vjerni”. Pretpostavlja se da je ovaj natpis bio odgovor na ismijavanje Aleksamena u prvom grafitu.
U to doba pogani su ismijavali kršćane zbog štovanja razapetog čovjeka, budući da je raspeće u rimskom društvu bilo povezano s najsramotnijom kaznom, rezerviranom za najteže zločince. Istodobno, prikaz glave magarca dodatno je pojačavao uvredljivu namjeru grafita. Razapinjanje je ostalo u upotrebi kao metoda pogubljenja sve do 4. stoljeća, kada ga je ukinuo car Konstantin.
U tom razdoblju kružila je pogrešna predodžba da kršćani prakticiraju onolatriju, odnosno obožavanje magaraca. To je vjerovanje poteklo iz tvrdnje da su Židovi štovali boga u obliku magarca, što je prvi iznio Apion, a kasnije opovrgnuo Josip Flavije u djelu Protiv Apiona.
Slične optužbe protiv kršćana i Židova spominje i Origen u svojoj raspravi Protiv Celza, gdje navodi da je poganski filozof Celzo ponovio te iste tvrdnje.
Tertulijan, pisac s kraja 2. i početka 3. stoljeća, također svjedoči o optužbama da su kršćani, zajedno sa Židovima, štovali božanstvo s likom magarca. Opisuje i karikaturu izloženu u Kartagi, koja prikazuje biće s magarećim ušima i kopitima, odjeveno u togu i s knjigom u rukama, uz natpis: Deus Christianorum ὀνοκοίτης odnosno "Bog kršćana začet od magarca."
Rimsko gledanje na kršćanstvo
Drevni grafiti potvrđuju da je sama riječ "križ" bila korištena kao uvreda. Na grafitu otkrivenomm u Stabijskim termama u Pompejima piše "Dabogda te pribili na križ". Ta rečenica ekvivalenta je današnjem izrazu "Idi k vragu".
Ovo nam daje objašnjenje kako su Rimljani doživljavali kršćane, jer štovati Boga koji je bio razapet bilo je podrugljivo u Grčko-Rimskom društvu.
Osim toga i sam Pavao je pričao o tome kada je opisivao razapinjanje kao μωρια (morian), odnosno ludost poganima, i σκανδαλον (scandalon), odnosno sablasnost Židovima. Iz tih prijevoda dolaze i riječi skandal (σκανδαλον), odnosno sablaznost i moron (μωρια).
Povijesna Kršćanska tvrdnja je ta da je Bog koji je stvorio svemir, sišao sa svog prijestolja u slavi, postao čovjekom, ubijen razapinjanjem od i za svoju najveću kreaciju. Ovisno iz kojeg kuta se gleda, može zvučati skandalozno, odnosno sablasno.
Međutim, iako skandalozno, ono postaje prekretnica naše vjere i način na koji dobivamo odbnovu i spasenje.
